Rujan bez automobila: izazov dolaska na posao za koji tvoj tim nije znao da ga želi

Neki formati izazova nikad neće zamijeniti izazov u koracima, ali oduševe onaj angažirani dio zaposlenika koji ga je već odradio tri puta (jedan je primjer Klub 100 sklekova). Rujan bez automobila još je jedan takav izazov, a uopće ne izgleda kao fitness izazov: dolazak na posao bez automobila.

Termin nije odabran slučajno. Svjetski dan bez automobila obilježava se 22. rujna, pa izazov već ima datum oko kojeg ga možeš organizirati, a sam je rujan zapravo najbolji mjesec za putovanje na posao u većem dijelu SAD-a i Europe. Vrućine su popustile, poledica još nije stigla, jutra su dovoljno svijetla za hodanje, a povratak u školu ionako svima vraća ustaljeni raspored. Ako postoji mjesec u kojem bi netko prvi put mogao pokušati doći biciklom u ured, onda je to ovaj. Europski tjedan mobilnosti također se održava svake godine od 16. do 22. rujna i završava Danom bez automobila. Ako je rujan već prošao, svibanj (Nacionalni mjesec biciklizma u SAD-u) ili prvi topliji proljetni tjedni jednako su dobar izbor.

I da odmah razjasnimo, jer je važno kako ćeš ga predstaviti: ovo je dobrovoljan izazov za užu skupinu, a ne način da uključiš baš sve. Za angažiranje cijele tvrtke i dalje su najbolji koraci, minute vježbanja i udaljenost — formati u kojima svi mogu sudjelovati, gdje god bili. Rujan bez automobila namijenjen je onom dijelu zaposlenika kojima je drukčiji dolazak na posao zaista moguć, a od ostalih ne traži ništa. Organiziraj ga uz glavni program, a ne umjesto njega.

Put do posla najbolje je mjesto za novu naviku

Evo zašto izazov dolaska na posao uopće zaslužuje mjesto u programu dobrobiti zaposlenika, iako zvuči više kao inicijativa za održivost nego za zdravlje. Gotovo svaki savjet o kretanju zapne na istom problemu: traži od ljudi da pronađu novi slobodan termin u danu u kojem ga nema. Odlazak u teretanu, šetnja tijekom pauze za ručak, jutarnja rutina — sve su to nove obveze koje se natječu sa svime ostalim u već ispunjenom životu, a nove obveze obično gube.

Put do posla je drukčiji. Već postoji. Događa se dvaput dnevno, pet dana u tjednu, htio ti to ili ne. Kad barem dio tog vremena umjesto sjedenja u automobilu provedeš hodajući, vozeći bicikl ili kombinirajući hodanje, javni prijevoz pa opet hodanje, kretanje si uklopio u vrijeme koje je već bilo rezervirano. To je povezivanje navika u najčišćem obliku: novo ponašanje ne treba novi podsjetnik, snagu volje ni unos u kalendar, jer je sam put do posla okidač. A korist za zdravlje je stvarna. U britanskom istraživanju s više od 260.000 osoba koje putuju na posao, oni koji su na posao išli biciklom imali su tijekom otprilike pet godina 41 % manji rizik od smrti od bilo kojeg uzroka nego oni koji su putovali automobilom ili javnim prijevozom.

Bolje raspoloženje dodatna je prednost, a svatko tko je dvadeset minuta gledanja stop-svjetala zamijenio s dvadeset minuta kretanja na jutarnjem zraku ispričat će ti to i bez pitanja. U poznatom istraživanju u kojem su zaposlene žene ocjenjivale kako se osjećaju tijekom pojedinih dijelova dana, jutarnji put do posla pokazao se najmanje ugodnom aktivnošću. Izazov koji svakome barem nekoliko odlazaka automobilom zamijeni hodanjem ili vožnjom biciklističkom stazom mijenja način na koji počinje radni dan.

Format: broji dane, a ne kilometre

Pravila su namjerno jednostavna. Ovo je izazov s ručnim unosom i jednom mjernom jedinicom: danom bez automobila. Svaki dan kad dođeš na posao — ili obaviš dnevne obveze, o čemu više u nastavku — bez samostalne vožnje automobilom, zabilježiš ga. Bicikl se računa. Hodanje se računa. Autobus, vlak, tramvaj, podzemna željeznica i trajekt se računaju. Zajednička vožnja automobilom također se računa, jer cilj je manje vožnji u kojima je samo jedna osoba, a ne potpuno izbacivanje automobila. Računa se i kombinirano putovanje u kojem automobilom dođeš do parkirališta uz javni prijevoz, a ostatak puta nastaviš vlakom. Bilježiš izbor, a ne trening, pa nema sinkronizacije ni potrebe za nosivim uređajem.

Najbolji je cilj jednostavan broj dana, a taj bi broj trebao biti manji nego što ti se na prvu čini. Za zaposlenike u SAD-u ukupni cilj od osam dana bez automobila u mjesecu prava je mjera: otprilike dva dana tjedno, dovoljno ambiciozno da zahtijeva svjesnu odluku, a dovoljno fleksibilno da kišni tjedan ili dan kad djecu treba voziti u školu nikome ne prekinu izazov. Tvom uredu u Amsterdamu ili Kopenhagenu osam dana bit će sitnica i to je u redu. Gradski timovi u Europi mogu ciljati na petnaest ili osamnaest dana, ili možeš dodati ljestvicu poretka po državama i uživati u neizbježnom prijateljskom podbadanju između ureda u Denveru i onog u Berlinu.

Za one koji rade hibridno ili na daljinu potrebna je jasna prilagodba, navedena u opisu izazova kako nitko ne bi morao pitati: danima kad ne putuješ na posao računa se dan u kojem obaviš svoje obveze bez automobila. Odlazak pješice u trgovinu, biciklom do ljekarne, pješice po djecu u školu ili jednostavno dan tijekom kojeg je automobil ostao parkiran — sve to zabilježi. Navika koju gradimo glasi „razmisli treba li ti automobil za ovaj put”, a ona jednako vrijedi srijedom kad radiš od kuće kao i utorkom kad ideš u ured.

Jedan dan otvara vrata

Najzanimljivije kod putovanja na posao bez automobila nije ono što donosi ljudima koji to već rade. Zanimljivo je što se dogodi onima koji to pokušaju jednom.

Većina ljudi koji nikad nisu išli na posao biciklom ili javnim prijevozom ima o tome predodžbu znatno goru od stvarnosti — zamišljaju znoj, kišu, gnjavažu i izgubljeno vrijeme, a već ih to zamišljanje godinama zadržava u automobilu. Onda ih nešto potakne da pokušaju samo jednom, a velik dio njih vrati se s istim dojmom: bilo je manje grozno nego što sam očekivao, a neki dijelovi bili su zapravo ugodni. Vožnja je trajala petnaest minuta, a ne četrdeset. U vlaku su dobili trideset minuta za čitanje kakve nisu imali cijelo desetljeće. Stigli su razbuđeni, a ne iznervirani.

Neće svi promijeniti navike. Mnogi pokušaju jednom, zaključe da im automobil bolje odgovara i to je sasvim dobar ishod — donijeli su informiranu odluku umjesto da samo nastave po starom. Ali gotovo svi koji ipak promijene naviku prođu kroz ista vrata: jedan pokušaj bez velikog pritiska. Tome ovaj izazov zapravo služi. „Osam dana bez automobila” nije cilj u nekom dubljem smislu; to je društveno prihvaćen povod da jednom isprobaš nešto novo, dok i tvoji kolege rade isto, jednog ugodnog rujanskog jutra uz ljestvicu poretka koja vas čeka. Izazov potiče prve pokušaje, a upravo se tada navike putovanja na posao zaista mijenjaju.

Novac i kvaliteta zraka zaslužuju spomen, ali neka ostanu u sporednoj ulozi. Uz trenutačne cijene goriva u SAD-u, svakodnevni put do posla i natrag od dvadeset milja stvara osjetan trošak i prije nego što uračunaš parkiranje, a Europljani po litri plaćaju znatno više; osam dana bez automobila do kraja mjeseca donosi vidljivu uštedu. Promet je ujedno najveći izvor emisija stakleničkih plinova u SAD-u, a samostalna vožnja automobilom na posao velik je dio toga, upravo zato Svjetski dan bez automobila i postoji. Oba su argumenta točna i korisna, ali nijedan neće nekoga potaknuti da sjedne na bicikl u 7 ujutro kao misao „moj tim računa na mene, a pokazalo se da mi se ovo sviđa”. U prvi plan stavi iskustvo, a uštedu i manji ekološki otisak ostavi kao dodatni bonus.

Iskreno o automobilu

A sada ograda o kojoj već razmišlja svatko tko vodi program dobrobiti zaposlenika u SAD-u i koju treba jasno izreći u početnoj poruci: za mnoge Amerikance ne postoji alternativa putovanju automobilom na posao. Ured je udaljen trideset milja autocestom, u tom području nema upotrebljivog javnog prijevoza, a ceste između kuće i posla nikad nisu bile građene za ljude izvan vozila. Reći tim zaposlenicima da na posao dođu biciklom nije poticajno, nego uvredljivo, i upravo je zato ovo dobrovoljan izazov za užu skupinu, a ne akcija za cijelu tvrtku. Nitko se ne bi trebao osjećati osuđivano zbog načina putovanja koji mu je infrastruktura nametnula desetljećima prije nego što se zaposlio.

Ali postoji i srednji put koji vrijedi spomenuti, jer „u duhu izazova” doista ima svoje mjesto. Parkirati na udaljenom kraju parkirališta i posljednjih deset minuta hodati. Dovesti se do kolege pa ostatak puta prijeći zajedno. Jedan dio puta zamijeniti javnim prijevozom. Doći automobilom na posao, ali ga ostaviti parkiranog pri obavljanju svih drugih obveza taj tjedan. Ako je kultura tvojih izazova zdrava, ljudi će dobronamjerno bilježiti i te djelomične verzije, ostali će ih u chatu svejedno bodriti, a temeljna navika — preispitivanje uobičajenog načina putovanja — proširit će se i na ljude do kojih stroga verzija nikad ne bi doprla.

Jedna sigurnosna napomena pripada svakoj početnoj poruci: svi koji voze bicikl trebaju voziti kao da im je to prvi tjedan, jer mnogima i jest. Kaciga na glavi, svjetla i po danu, mirnije ulice umjesto prometnih čak i ako je ruta dulja te probni prolazak rutom tijekom vikenda prije pokušaja u prometu ponedjeljkom. Rujan donosi lijepo vrijeme, ali i dalje je najvažnije stići u jednom komadu.

Pretvori ga u timski sport

Individualni cilj svakome daje vlastitu ciljnu crtu, ali format postaje još bolji kad dodaš i zajednički cilj: 200 dana bez automobila na razini tvrtke tijekom mjeseca ili neki drugi broj koji odgovara broju zaposlenika. Svaki zabilježeni dan povećava zajednički zbroj, pa osoba koja uspije prikupiti samo tri dana bez automobila jasno vidi da je pridonijela s tri dana umjesto da završi pri dnu ljestvice. Zajednički ciljevi održavaju ugodnu atmosferu u izazovima za užu skupinu, umjesto da ih pretvore u nadmetanje dvoje ljudi koji ionako svuda idu biciklom (više o toj ravnoteži pročitaj u tekstu zašto prijateljsko natjecanje funkcionira).

A ovaj izazov puni chat gotovo kao nijedan drugi. Stalak za bicikle koji je prvi put ikad misteriozno pun. Izlazak sunca s pješačke rute za koju nitko nije znao da je njihov kolega koristi. Knjiga koju je netko pročitao u vlaku. Urnebesno loš jutarnji selfie ekipe koja se zajedno vozi. Izazov u koracima donosi brojke; izazov dolaska na posao donosi prizore života koji se odvijaju malo drukčije, a upravo zato vrijedi otvoriti chat izazova.

Rujan bez automobila u aplikaciji YuMuuv

Dani bez automobila jedna su od aktivnosti s ručnim unosom na popisu aktivnosti za izazove u aplikaciji YuMuuv: sudionici svaki dan koji ispunjava uvjete bilježe gumbom +Dnevnik, bez nosivih uređaja ili praćenja. Pri izradi izazova:

• Individualni cilj: ukupni cilj od osam dana bez automobila tijekom mjeseca ili više u gradovima s razvijenom biciklističkom kulturom.
• Ukupni rezultat tvrtke: uključi zajednički cilj kako bi svaki zabilježeni dan povećavao jedan zajednički zbroj.
• Nadmetanje ureda: dodaj ljestvicu poretka po timovima ili državama i upotrijebi AVG kako veličina ureda ne bi odlučivala o rezultatu.
• Postavke: omogući ručni unos, postavi dnevno ograničenje na jedan unos po osobi i ostavi uključen chat izazova za fotografije sa stalaka za bicikle.

Postavljanje traje nekoliko minuta, a 22. rujna gotov je datum oko kojeg možeš organizirati izazov. Tvoj izazov u koracima bit će tu i sljedeći mjesec; na jedan mjesec daj angažiranom dijelu svog tima razlog da na jutro pogleda drukčije. Više formata koji nisu vezani uz korake potraži među našim izazovima za dobrobit koji nisu vezani uz fitness.

Želiš organizirati izazov dolaska na posao? Rezerviraj demonstraciju aplikacije YuMuuv i pomoći ćemo ti da ga postaviš.